Petar-Krešimir Hodžić

Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj, Zagreb

Prikaz prirodnog planiranja obitelji, i s time povezanih metoda u Hrvatskoj, potrebno je staviti u kontekst svjetskih kretanja. Još je Hipokrat, na temelju svojih opažanja, pisao o nekim sastavnicama plodnosti i neplodnosti. Međutim, znanstveno dokumentirana zapažanja i istraživanja u svrhu prepoznavanja ritmova plodnosti, odnosno određivanja plodnih i neplodnih razdoblja u reproduktivnom ciklusu žene, te utvrđivanja s tim povezanih znakova i promjena, intenzivnije se pojavljuju od sredine 19. stoljeća do danas. Potvrda i poticaji koje donosi enciklika Humanae Vitae 1968. godine, usprkos brojnim protivljenjima, u konačnici su diljem svijeta rezultirali osnivanjem instituta, centara i organizacija za prirodno planiranje obitelji te posljedično novim zamahom istraživanja, što je pridonijelo daljnjem razvoju i širenju prirodnih metoda planiranja obitelji.

Kako bi se mogla graditi budućnost prirodnog planiranja obitelji u Hrvatskoj, potrebno je prisjetiti se onih koji su do sada ugradili svoj doprinos i odati im dužno priznanje. Također, nužno je ocijeniti današnje stanje koje predstavlja polazišnu točku za daljnje djelovanje.

Prvi dokumentirani spomen metoda prirodnog planiranja obitelji na hrvatskom jeziku je članak „Jedno moderno pitanje savjesti“ o Ogino-Knaussovoj metodi svećenika V. Jeličića iz 1943. godine, dakle samo 13 godina nakon pojave metode. Aktivni su i pučki misionari koji se dotiču tih tema, a osobito vrijedi istaknuti p. Matu Jovića. U Vjesniku đakovačke biskupije anonimni liječnik dvama člancima iz 1963. i 1964. obrazlaže kalendarsku metodu. a 1969. dr. Đuro Tomašić izdaje knjižicu „Reguliranje poroda pomoću termo-metode: Prirodni način planiranja broja djece u braku.“ Objava enciklike Humanae Vitae imale je svoje odjeke i na ovim prostorima. Uzevši u obzir da je tadašnji prefekt Kongregacije za vjeru bio naš kardinal Franjo Šeper, uz zauzimanje nekih istaknutih pojedinaca, tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije 1970. donosi „Uputu naših biskupa o enciklici Pape Pavla VI. Humanae vitae“.

Brojni su svećenici, redovnici i zauzeti vjernici laici dali vrijedan doprinos promicanju prirodnog planiranja obitelji u nas, od kojih, uz spomenutog p. Jovića i dr. Tomašića, nisu više među nama ni isusovac DDr. J. Weissgerber niti mons. M. Majstorović. Značajan je i podatak da su još 1976. godine dr. Ružica Martinović Vlahović i Antoni Ulaczyk, S.C.J. priredili brošuru o Billingsovoj metodi, što je tada bio drugi prijevod u Europi nakon onoga na poljski jezik. Od tada tiskano je nekoliko naslova poglavito o simptotermalnoj metodi i Billingsovoj ovulacijskoj metodi. Sadržaji o prirodnom planiranju obitelji imali su svoje mjesto u zaručničkim tečajevima od prvog tečaja u Zagrebu 1964. godine, pri čemu je osobito značajna uloga mr. p. Jure Bosančića, SJ i nekolicine drugih. Ti su sadržaji i danas sastavni dio zaručničkih tečajeva u gotovo svim (nad)biskupijama.

Proteklih desetljeća u Hrvatsku su dolazili međunarodni stručnjaci poput bračnog para Billings, sestre Hanne Klaus i drugih te je ukupno stotinjak osoba završilo neku edukaciji iz prirodnih metoda. Pojedini entuzijasti trudili su se oko podučavanja i otvaranja savjetovališta, a početkom 21. stoljeća ciljano nastaju i dvije udruge: Centar za prirodno planiranje obitelji, koji okuplja promicatelje i podučavatelje Billingsove ovulacijske metode, te nedavno osnovani Centar za skrb o plodnosti, koji okuplja stručnjake Sustava skrbi o plodnosti po metodi Sveučilišta Creighton.

Glede akademskog uvažavanja izdvaja se samo primjer Medicinskog fakulteta u Splitu, gdje su ti sadržaju uvršteni u kurikulum. Ipak, sva spomenuta nastojanja nisu urodila sustavnim i standardiziranim pristupom pa je Kongres o 40. obljetnici enciklike Humanae Vitae izvrsna prigoda da se, uvažavajući sve ono što već imamo, napravi odlučan iskorak u tom smjeru.

Na to nas u točki 52. potiče i Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj. Zasigurno, prirodno planiranje obitelji zaslužuje imati primjereno mjesto prije svega u Crkvi, počevši od katehetskih struktura i rada s mladima, preko priprave za brak, do savjetovališta za brak i obitelj. Ova potonja najprimjerenije su mjesto za promicanje i podučavanje prirodnog planiranja obitelji te je potrebno uložiti dodatne napore da se to omogući. Nadalje, potrebno bi bilo uvrstiti te sadržaje u formaciju svećenika i osnažiti ih u njihovom pastoralnom djelovanju na tom području. Razložno je očekivati da se prirodno planiranje obitelji u pastoralnom smislu poveže sa zauzimanjem katoličkih zdravstvenih djelatnika, koji su među prvima pozvani biti promicatelji i podučavatelji prirodnih metoda planiranja obitelji. Jedan od mogućih oblika je i župno sestrinstvo (eng. Parish Nursing).

Što se tiče društvenih struktura prirodno planiranje obitelji, kao jedan preventivni i holistički model s nizom dobrobiti za one koji ga žive, ali i za čitavo društvo, prije svega bi trebalo biti integrirano u odgojno-obrazovni i zdravstveni sustav, kao i u institucije koje skrbe o mladima i obiteljima. Jedan od temeljnih preduvjeta je i prepoznavanje podučavatelja prirodnih metoda u smislu profesionalne orijentacije, pri čemu je nezaobilazna uloga i organizacija civilnog društva. Nadalje, potrebno je promicati i istraživački rad uključivanjem tih sadržaja u visokoškolsko obrazovanje. Na svoj način i mediji su pozvani dati doprinos pozitivnim pristupom i vjerodostojnim prenošenjem informacija.

Zaključno, cilj kojem treba težiti je postojanje što većeg broja poznavatelja i korisnika prirodnih metoda planiranja obitelji, dovoljnog broja promicatelja te osobito stručno osposobljenih podučavatelja, da bi se u najvećoj mogućoj mjeri ostvarile dobrobiti koje proizlaze iz življenja spolnosti u skladu s Božjim i naravnim zakonima.