Dražen Živić

Hrvatski studiji, Zagreb

Baštineći brojne destabilizacijske čimbenike kretanja i razvoja stanovništva u posljednjih 150 godina (svjetski ratovi, srpska oružana agresija, denatalitetni koncept u reprodukciji, bolesti, epidemije, emigracija, demografsko starenje, procesi modernizacije – deagrarizacija, industrijalizacija, urbanizacija, sekularizacija, individualizacija, promjena uloge i položaja braka i obitelji u društvu i slično…), Hrvatska se koncem prošloga i početkom ovoga stoljeća našla na pragu najdublje demografske krize u svojoj povijesti. Demografski trendovi, odnosi i strukture snažno su zahvaćeni depopulacijskim procesima koji – prema predvidivom scenariju (dugoročnim projekcijama) – prijete u narednim desetljećima potpunim populacijskim slomom.

Procesi reprodukcijske i generacijske depopulacije, koji su u Hrvatskoj prisutni već gotovo pola stoljeća, rezultirali su, uz „potporu“ brojnih iseljeničkih struja, kontinuiranom opadajućom reprodukcijom ili demoreproduktivnim slomom, koji je uslijedio početkom 1990-ih godina, od kada se u Hrvatskoj više umire nego što se rađa djece. Posljednji okidač pojavi i produbljenju prirodne depopulacije pokrenut je postupnim, ali i sve ubrzanijim procesom demografskog starenja koji će u narednim desetljećima biti ključnim činiteljem remećenja ne samo biodinamike stanovništva Hrvatske, nego i njezinog ukupnog demografskog, društvenog i ekonomskog razvoja. Sinergijsko djelovanje prirodne i emigracijske depopulacije te demografskog starenja, pojačano relativno visokim demografskim ratnim gubitcima u Hrvatskom domovinskom ratu, determiniralo je ukupnu depopulaciju, tj. međupopisno smanjenje broja stanovnika Hrvatske između 1991. i 2001. godine, što je krajnji nepovoljan učinak negativnih trendova u demografskoj dinamici i strukturama stanovništva naše zemlje.

Tračak optimizma u prilično sumornoj populacijskoj slici Hrvatske daju rezultati nekih empirijskih istraživanja koji, među ostalim, pokazuju prisutnost svojevrsnog pozitivnog ozračja prema pitanjima i problemima demografskog razvitka i revitalizacije Hrvatske, što se osobito uočava u (poticajnim) stavovima prema braku, obitelji i (željenom) broju djece. Međutim, raskorak između željenog i ostvarenog postaje sve veći, pa se u tom smislu valja pitati: kreće li se Hrvatska prema demografskom izumiranju ili, ipak, postoje kakve-takve nade za zaustavljanjem/ublažavanjem negativnih populacijskih procesa. U tom kontekstu valja analizirati i vrjednovati mjere koje proizlaze iz aktualne populacijske politike u Hrvatskoj, napose njihovu usklađenost s potrebama i mogućnostima hrvatskoga društva.