| Cjelovitost i ljepota ljudske ljubavi prema Božjem planu u crkvenom Učiteljstvu od Humanae Vitae do Deus Caritas Est |
|
|
|
|
Stephan Kampowski
Što nam poručuje nauk enciklike Humanae vitae? Je li možda riječ samo o izdvojenom nauku o bračnom moralu koji se može ignorirati bez mnogo posljedica? Poziv Humanae vitae na neraskidivu vezu između smisla sjedinjenja i smisla rađanja sadržanih u bračnom činu govori nam o uvjetima koji bračnu ljubav čine autentičnom. Ako supružnici namjerno isključe dimenziju rađanja iz bračnog čina, on više neće biti ni čin sjedinjenja. Kako bi se sačuvao njegov značaj izvornog uzajamnog sebedarja, bračni čin od supružnika traži da se daruju u cijelosti i da ne isključuju element vlastite plodnosti. Naime, da bi se mogli darovati, prvo se moraju posjedovati. Ovdje nastupa čednost koja je, kao vrlina iskrene ljubavi, autentična ljudska alternativa tehnološkoj vladavini nad vlastitim tijelom, svojstvenoj kontracepciji.
U svojim razmišljanjima o nauku Humanae vitae, papa Ivan Pavao II. pokazuje kako u pitanjima braka i obitelji viđenje ljudske osobe može biti ugroženo. Razotkrivajući dualističko shvaćanje ljudskog bića koje kontracepcija podrazumijeva, veliki je Papa u svojoj teologiji tijela pokazao kako je ono nužno dio te teme i kako ono, preko spolnih razlika, u sebedarju otkriva poziv na ljubav svake osobe.
U svojoj prvoj enciklici Deus Caritas Est, papa Benedikt XVI. dalje razvija ove misli. Pitanje ljudske ljubavi nema samo duboke antropološke, već i teološke odjeke. U analogiji ljubavi, bračna ljubav smatra se slikom Božje trojedine ljubavi u svijetu. Istovremeno, božanska ljubav koju nam je otkrio Krist rasvjetljuje vrhunsku istinu na koju je ljudska ljubav pozvana. Dakle, ono što nam poručuje nauk Humanae vitae više je od izdvojenog nauka o spolnom moralu. Takvo je izdvajanje u biti nemoguće. Stoga, postavljanjem pitanja izvorne ljubavi, enciklika Pavla VI. također postavlja i pitanje čovjeka i pitanje Boga, budući da su oba u biti nedjeljiva od ljubavi. |





